EXTC Kryzys Deadlock

Rijetko kada čujem Agnieszku da sluša glazbu, a još manje što alternativno ili agresivno. No čudno joj sjaje oči dok se večeras prisjeća kako se kao klinka jedne noći iskrala iz bakine kuće u Jarocinu i prošuljala na punk festival, gdje se pred njenim očima otvorio svijet za koji nije bila ni slutila da postoji.
Upoznala je tamo Mareka, koji je visio uz grupu Siekiera. Iskusni stariji dečko strašno je imponirao uzbuđenoj dobroj curici širom otvorenog srca, tim više kada je kasnije vidjela da čak poznaje neke od momaka iz Dezertera i Tilta. Sljedeće je godine provela silno se upinjući prilagoditi neprilagođenoj škvadri. Kada se potom većina rasula po bijelom svijetu, mala Aga se nakratko izgubila, dok nije odlučila da će jednom otići i ona.

Pa je jednom i otišla, iako posve nevezano s Marekom.
S eksplozijom aktivnosti na društvenim mrežama, nakon mnogo godina opet je nabasala i na Sjekirče. On poziva na koncert u jednoj legendarnoj, samim čudom još uvijek funkcionalnoj, londonskoj rupčagi. Večeras sviraju ostaci ostataka grupe koja je dobro prosperirala s prvim engleskim naletom punka. Prikrpio sam se Aginoj ekipi, sve da bih se naslađivao gledajući kako se zabavljaju preživjeli boomeri.

Aga je odnekud izvukla odjeću iz prošlosti, kakvu na njoj nisam prije vidio. Izgleda pomalo nakinđureno među prijateljima, te ostalom publikom sastavljenom od tipičnih Engleza – ljudi koji ne polažu na izgled niti ičim privlače pažnju, pa su im i ljubičaste frizure uredno začešljane. Inače, ova je generacija solidno uspjela zadržati kosu. Premda očito ne mari za teretane, mislim da je dobro prošla u ovoj pandemiji pretilosti: u samom finalu, kada je došlo do izbacivanja ruku i paranja zraka kažiprstima, nisam ni jednom primijetio talasanje mlohavih nadlaktica.
Mirno stoji držeći se svoje plastične čaše i polako srče svoju pintu. Osjeća glazbu iako se to očituje u uskom rasponu od laganog njihanja do još laganijeg trzanja. Iznimka je neki skakutavi zoomer, jedini kojeg sam vidio da nosi masku. U poluvremenu sam ga gledao gdje po svakom gutljajčiću koktela kroz slamku odmah uredno namjesti masku natrag na nos!

Svega se našlo u ovoj večerašnjoj svirci, bila mi je pomalo dosadna, ali me nije iritirala. Dobro proučim prostor prije odlaska i ne mogu se oduprijeti sjeti… kao da je već izgubljen.

Uspinjem se za Agom koja dobro vozi na čudnim potpeticama, okružena prijateljima u kratkim cargo hlačama, a bez ijedne tetovaže po listovima. Ne izlazi mi se iz ovog slijepog crijeva Oxford Streeta na ulični nivo, nazad u kaos zvukova džungle ili prokletih arapskih cajki iz ogavnih rikši. Kaos koji sam ovdje uspio zaboraviti na par sati, ali protiv kojeg je ova ozloglašena i opjevana agresivnost – o kojoj su ispisani milijuni hvalospjeva i dizertacija – nemoćna, naivna, smiješno-žalosna. Nebitna. Neznatna pod ijednim naletom ičega. Štoviše, samourušavajuća.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s