Kako je Šećerko izgubio stan

Kada se iselio najmoprimac dvosobnog stana kod kojeg je dugo unajmljivao sobu, Dave je preuzeo stanarski ugovor. Tokom godina skupio je lijepa iskustva i znanja o mjestima i kulturama iz kojih su stizali njegovi podstanari. Posljednji se u njegov dom uselio Kofi.

Kofi je honorarno radio za jednu konzultantsku tvrtku i studirao. Kako nije uspijevao postići željeni napredak ni u poslu ni u školovanju, prijateljska ćaskanja u Daveovoj kuhinji sve su učestalije prelazila u Kofieve ogorčene monologe, u osudu cijelog sustava i svakog tko je pojedinačno stajao na putu njegovog zasluženog uspjeha.

Ne pitajući zbog čega, Dave se sve više osjećao krivim i, da bi se nekakao iskupio, nudio bi Kofiu od svoje hrane, a nije tražio ni novac za toaletni papir. Iako bi se obično i sam radije smrzavao nego riskirao uključiti grijanje, Kofiu nije naplaćivao struju.

Štoviše, kada se Kofi počeo žaliti kako sve poskupljuje, a njegova zarada zbog zavidnih rasističkih zlotvora ne raste, Dave je ponudio da će pričekati na njegov dio stanarine dok ne počne raditi puno radno vrijeme, jer je Kofi svakog trena imao studiranje privesti kraju.

Silno ponosan na poziciju portira u nacionalnoj bolnici, gdje je radio kakvih desetak godina, Dave nije ni pomišljao da je Kofi vjerojatno plaćen bolje od njega premda radi manje. Onda je jednoga dana netko uložio prigovor na njegov rad i Dave je suspendiran. Ne zna se za detalje, ali zamišljam mogući scenarij: zanio se u priči s nekim na hodniku ili u dizalu bolnice, možda je naišao na nekog sebi sličnog, koji s potpunim strancima voli raspredati o svom životu… moguće mu se u tom zaboravu i zezanju omaklo štogod politički nekorektno… ili je možda, šaleći se i prateći novostečenog prijatelja, posve zaboravio na pacijenta u liftu!

U svakom slučaju, suspenzija ga je ozbiljno uzdrmala. Ugasila je izvor njegova ponosa, samopouzdanja i smisla postojanja. Vraćajući se kući, srušio se s bicikla i gadno povrijedio nogu. Crkavao je sam, danima nije napuštao krevet, pa doživio niz moždanih udara.

Kada je nakon par mjeseci izišao iz bolnice, dočekao ga je stan vreo poput saune, te pozamašan račun za struju, kojeg nije znao kako platiti. Bojao se otvoriti pristiglu poštu, nije odgovarao na pozive, skrivao se kada bi mu tko pozvonio, da bi se naposljetku izlanuo majci, koja mu je onda posudila novac za račun.

Kofi i dalje nije ništa plaćao, sve grublje se obrušavajući na Davea, tog simbola bjelačkog zla koje mu ne da disati. Dave je posve povjerovao u svoju bjelačku povlaštenost, koju mu valja okajati, jer ni svog značaja ni svoje neznatnosti nikada i nije bio svjestan. A davno je zaboravio i slučaj kojeg se Agnieszka živo sjeća, kada je svu noć pljuvao krv, te desetak dana nosio oveću modricu na oku, a na križima i još veću u obliku muške cipele br 14. Zaboravio je tu večer kada se vraćao razdragan s karnevala na Notting Hillu, kultne manifestacije engleske crnačke kulture, gdje bi valjda zauvijek ostao da nije morao sutradan rano na posao. U jednoj od okolnih ulica, Dave se, nehotice, nesvjesno, možda, u hodu sudario s nekim tipom u gužvi na pločniku… a možda i nije… No ovaj je počeo na nj urlati i zahtijevati ispriku. Odmah se oko tog drečavca stvorio cio čopor njegovih prijatelja, u kakvima se često kreću ovdašnji dokoni mladi crnci. Prije nego je tko mogao ili htio pomoći, Dave je završio iscipelaren na cesti.

Zaboravio je Dave ovaj i druge incidente, zaboravio je račun kojeg je platila stara majka, a zaboravio je i koliko puta je ostao ispražnjenog hladnjaka i bez toalet papira. Sve slabiji i nemoćniji, sve poslušnije je sjedio i slušao Kofieve propovijedi. Daveova rodbina je saznala za njegovu nevolju, ali svatko ima svojih briga. Ne vole se ljudi miješati, radije čekaju da se sve samo razriješi. Ne i Agnieszka: čim je saznala, priprijetila je da će otići i po cijenu života svojeručno izbaciti Kofia, neće mrcina dodirnuti tla do Gane! Prestravljeni Dave je potajno nazvao sestru, koja je nazvala Agnieszku da je smiri. Agnieszka je pristala odstupiti kada joj je Daveova sestra obećala da će slučaj predati svom prijatelju u policiji. Stvar se razriješila, sama, tek nakon nekoliko mjeseci, kada je Dave izbačen, jer godinu dana nije plaćao stanarinu.

Dave mudro namiguje dok mi povjerava kako je neku večer ključem zagrebao Kofiev auto. Što, on se vozi kolima, dok si se ti kroz kišu probijao biciklom?! Nije ova opaska ono što Dave traži, njemu je i jedna Agnieszka previše. Dave bi da neugodnosti brzo smetne s uma. O preživljenoj nepogodi govori bez stida, a ne čujem ni osudu Kofia, kamo li kakav plan da se domogne tisuća funti koje mu duguje. Hvali sestru, koja mu je pomogla iako je dosta zauzeta vlastitom obitelji. Dave ne razumije stanodavca kojemu je tolike godine plaćao dobre novce, a ovaj ga je ipak izbacio.
Nehajno spomenem kako Aga baš i nema sluha u ovakvim životnim trenucima. Umotan u Agnieszkin kućni ogrtač, pijući njen čaj iz njene šalice u njenoj kuhinji, Dave proguta udicu: u njegovoj verziji ove priče, Agnieszka je jedini negativac.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s