Enđi i mi bez braće

Mora da sam se svidio Borisavu, jer mi je, kada sam mu rekao da sam iz Hrvatske, nadobudno ipak ponudio šansu upitavši jesam li Hrvat.

Boru sam sreo prije nekoliko godina u ovećem skvotu na istoku Londona, na multimedijskom događanju organiziranom za prikupljanje pomoći izbjeglicama u okruženju. Užurbano se muvao, uščuvani sredovječni muškarac, o kojem bih mogao reći samo da bi izgledao kao jedan običan tata kada mu s tjemena ne bi vrištali skrletno-crveni pramenovi. Jedno od sudionika ovog događanja je njegova kći. Prirodna ljepotica Anđelija, jedinica u majke, zdravog Sloane Ranger izgleda, čini se zadovoljnom u vlastitoj koži, bez potrebe za ružnim dodacima. A ne trudi se ni oko promocije vlastitoga rada. Ona mirno sjedi dok se Bora slama: tumači njen rad, snima reakcije publike, umrežava se. Angie odsutno gleda staklastim očima i zaključujem da je otac želi spasiti, jer je moguće ovisnica.

Angie je izložila prikaze iz života maloljetnog migranta bez pratnje koji je ilegalno ušao u Britaniju. Morate: ovdje morate prigrliti anarho-komunističku tematiku ako se mislite probiti u umjetnosti i kulturi, a bogami niste bezbjedni ni u matematici, za koju se ovih dana čuje da je – bjelački suprematizam. U dijelu Londona u kojem ćete prije vidjeti burku nego minicu i koji je ionako prekrcat novopridošlima, izložba za dobrobit izbjeglica nije od značaja, ali dobro izgleda u životopisu.
Gledam prelijepu Angie, gledam njene krhke, čeznutljive crteže i akvarele: finu pojavu u surovom okruženju, nježne ilustracije grube stvarnosti… a zamišljam je gdje sjedi za štafelajem u zimskom vrtu kakve veličanstvene starinske kuće na sami, u bajkovitoj prirodi Cotswoldsa ili tako negdje… oko nje zlatni retriveri i zlaćana dječica.

Glavninu publike čine počasni uzvanici, šačica tražitelja azila, među kojima je i predmet Angienog projekta.
Faatih nam je predstavljen kao 16-ogodišnjak iz Libije. Zbog zajedničkog poznanika, brzo sam zadobio njegovo povjerenje, pa mi sa smješkom povjerava da mu je zapravo 21. Zdrav je, okretan, pun snage, prijatnih crta lica, očiju kao žeravica pod žuto pofarbanom, mjestimično sprljenom kosom – vjerojatno ga je to ukrasila neka umjetnička duša iz skvota. Očito žedan života i provoda. No, lokalne vlasti su ovo dijete smjestile u jednu britansku obitelj striktnih muslimana, zbog čega je Faatih nesretan – ta to je mogao imati i otkamo god je pobjegao. Pa je sada stiješnjen između islamizma kod kuće i izletića do odrpanog vegansko-freeganskog skvota, u kojem se veliča samoodricanje i anti-kapitalizam i lansiraju svakodnevne ekspedicije bickilima za bačenom hranom i polupanim loncima, iz kojih se onda na svakom koraku probija kržljavo povrće… dok bi Faatih rado osjetio vjetar u kosi za vožnje kabrioletom, stiješnjen između mladih hedonista, omamljen blještavilom grada i skupim parfemom.

Na Boru sam opet naletio nakon dugo vremena u sličnom okruženju, među prosvjednicima protiv gentrifikacije Londona. Gnjevno mnoštvo se okupilo pred masivnim stambenim blokom u općinskom vlasništvu, a koji je već bio ispražnjen, ograđen bodljikavom žicom i opkoljen brojnim zaštitarima, spreman za rušenje.

Ovim aktivistima su svi problemi samo različita naličja iste borbe, pa dostupnost društvenih stanova zagovaraju jednako strastveno kao i ukidanje granica i bezuvjetni prihvat migranata, a živog će vas pojesti ako probate nagovijestiti inverznu uzajamnost tih dviju stvari.

Anđelija izgleda još više izvan svog elementa. Pitam se kako to da ovaj krajnje sumnjičavi svijet ne propitkuje njene motive. Možda se smatra provjerenom i dokazanom jer zna napraviti kolaž-mozaik jugoslavenskog grba, što je prečac do posvećenosti. Jer, ako ovi aktivisti išta znaju, znaju da jednom tamo negdje bješe neka zemlja seljaka koja je putovala u raj, ali dušmani joj ne dadoše, te su je na pravdi boga bombardovali imperijalistički zločinci. Bez obzira na grb, s Angie se moram sporazumijevati na engleskom. Za to vrijeme Bora po običaju zuji naokolo i kupi veze.

Pred zgradom raste napetost, pa se ograničavam na trivijalna naklapanja, pazeći da ne propustim nešto zanimljivo. Ubrzo uživam trčeći za grupom aktivista, koji su iskoristili diverziju na drugoj strani da bi se probili kroz osiguranje i zaposjeli prostor koji je prije zatvaranja zauzimala pučka kuhinja, u koju su zalazili najviše beskućnici i migranti.

Bora mi sutradan šalje pitanje o dojmovima s okupacije i imam li insajderskih informacija.
Kaže mi da mu je promakla akcija, jer je bio u dubokom razgovoru s Piersom. Nije rekao Corbynom, već Piersom.

Danas se ljudi s Angienih profila po društvenim mrežama potrgaše izbrisati asocijaciju s Piersom. Ljubazniji među njegovim bivšim drugovima jedva prikrivaju prezir dok pokroviteljski odmahuju na Piersa kao arhetipa simpatičnog engleskog ekscentrika, koji prkosi kategorizaciji. Drugi optužuju da njegov mahniti aktivizam ide na ruku agendi Toryevaca.

Piers se bez gorčine prisjeća kako mu se obraćao legendarni Jeremy Corbyn, tadašnji vođa Partije, brat kojeg je dobio nakon 2 godine, 2 mjeseca, 2 tjedna, 2 dana i 2 sata, kada god bi mu zatrebala pouzdana dugoročna vremenska progonza kako bi organizirao vrtne zabave za laburiste. A i današnji konzervativni premijer se nekada oslanjao na Piersov savjet u svezi globalnog zatopljenja.

Onda je njegov radikalni brat, kao i ostali laburisti, kao i konzervativci, nasjeo na obmanu o klimatskim promjenama koje izaziva čovjek, na žal Piersa, magistra astrofizike, koji ponešto zna o znanosti, koji je, koristeći svoju tajnu formulu, u mladosti uspijevao plaćati stanarinu kladioničkim dobicima od svojih dugoročnih vremenskih progonoza, prije nego su ih počele masno plaćati i petrokemijske kompanije, filmaši i trgovci odjećom. Zapravo, nada se pomalo Piers da Jeremy nije baš nasjeo, već je htio pridobiti mlade, koji se pale na ekologiju.

No nisu klimatske promjene jedino oko čega se razilazi s pristojnim svijetom i sramoti brata. Ljevičar Piers je odlutao s ljevičarskog rezervata po gotovo svim pitanjima u žarištu javnog diskursa.

Neumorni je Piers vani svakoga dana. Skoro dvije godine predvodi prosvjede protiv pandemijskih mjera: pred ministarstvima i s ministrima, gradonačelnikovim uredom, pred školama gdje cijepe učenike, u supermarketu koji je obznanio da neće plaćati necijepljene radnike ako završe u samoizolaciji, pored veleposlanstva Australije, na godišnjoj konferenciji laburista, na Londonskom maratonu, na sastanku G7… No nije zabludjelog brata ni na drugoj strani dočekala dobrodošlica. Ne znaju što bi s njim svi koji još vjeruju da je ovo o lijevima i desnima.

Jedna misao o “Enđi i mi bez braće

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s