One

Sjede na prioritetim mjestima, žustro razgovarajući onim bezobzirnim španjolskim, kakvim nas po londonskim autobusima uvijek počaste Latinoamerikanci. Kasne dvadesete-rane tridesete, tamnopute, stamene, gotove se rasprsnuti – prije od njih samih, slomio bi se vrag koji bi njima gloginje mlatio. Pretječe im energije od živahnog razgovora, pa su istovremeno obuzete i mobitelima. Jedna nam otkriva smjelu tetovažu iza uha strateškim okretom prema drugi, čiji dugi zeleni nokti munjevito prelijeću tipke.

Nije čas ni od školske djece, ni od radnog naroda, ali, u ovoj predivnoj londonskoj jeseni, svugdje je gužva. Pomažući se štapom, u krcat autobus se s mukom uspinje mršav starac. Goluždravi vrat i usahla glavica jedva proviruju iz kaputa i kirurške maske u kojima se naprosto utapa. Više visi nego se pridržava za rukohvat dok pokušava privući pogled djevojaka, koje su pak odlučile da nikada neće pogledati u njegovom smjeru.
Stojim iza starca, spreman uhvatiti ga ako pođe padati, što mi se čini prilično vjerojatnim scenarijem, jer ga zanese po svakom zavoju ili zaustavljanju autobusa.
Ponegdje se mjesto isprazni, ali se starac ne može takmičiti s mlađima i spretnijima, koji se odmah sjure i zauzmu.

Počeo sam se pitati je li ovaj čovjek zapravo nevidljiv, pa mu se obratim:

Idete li daleko?
Pa, tako…
Jednostavno ne mogu vjerovati.
Ovo je današnji London
, spremno odgovara starac krhkog tijela, ali jakog glasa i brzog uma, pa nema potrebu pitati me što ne mogu vjerovati.

One su prestale tipkati i pričati. Gledaju preda se i uvjeren sam da ni njima ne treba objašnjavati. Ne sumnjam kako bi promptno iskopale oči bilo kome tko bi se ovako ponio prema njihovom.

Eno, tamo se prazne sjedala, probijte se dok vam ih nije netko drugi zauzeo!

Moja intervencija je promašen pokušaj isprike starom Englezu što je u današnjem Londonu meni lakše nego njemu.

Potom ulazi šačica crnih tinejdžera, od kojih se jedan zalijeće prema sjedalima ispred djevojaka, na netom upražnjeno mjesto do sredovječnog muškaraca s maskom. Ne možeš ovdje sjesti bez maske! U javnom prijevozu moraš nositi masku!
Zatečen ovim netipičnim izljevom, tinejdžer odvagne da mu se ne vrijedi svađati i netipično prođe dalje bez riječi.

Rekao bih da je ovom pobunjenom Englezu maska samo izgovor. Sit je svega, a sada ima legitiman razlog dati si oduška i ubilježiti mikro-pobjedu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s