Joanna: Žena koja trči s vukovima

Preplašiše one mene i ja njih: ulazim u mračnu sobu, i njih dvije se trgnu šćućurene kraj prozora. Ne trebam ni pitati što rade, ne znam da sam ikada sreo veći magnet za nevolju od Agnieszkine prijateljice Joanne. Malo ju je osujetio lockdown, ali očito se stvari polako vraćaju u normalu. U Joanninu normalu, i.e.

Joanna je misionarka. Ne vjerujem da je to oduvijek, ali jest otkako je poznajem. Čini mi se kao da iskupljuje neki grijeh iz doba u kojem je nisam znao.

Večeras je šetala opustjelim Kingswayem, čudeći se iznova što većina ljudi, naročito solo žena, to ne čini. Možda im se zbog toga ne događaju ovakvi brojni incidentići, a možda i ne.

Šeta tako Joanna i uživa jer može, kad li spazi nekog snažnog, nabitog tipa, gdje nogom udara po stupovima i psuje na nekom slavenskom jeziku kada je autobus, kojem je mahnuo, samo projurio kraj njega bez stajanja. Mnoge bi ovakvog zaobišle u širokom luku, ali Joannu je otac previše volio ili je možda nije dovoljno volio, pa je s osmijehom prišla izgredniku i pokazala mu na tabli da to nije stanica za ovaj autobus, da mora otići pedesetak koraka niže.

Tih pedesetak koraka se pretvorilo u par kilometara, koliko je Joanni trebalo do kuće, pošto ju je najnoviji poznanik ispratio velik dio puta. Naime, kada se uvjerila da se smirio, da je uspio otkazati karticu koju mu je upravo bio progutao bankomat, te rekla zbogom, on joj ponudi platiti kavu. Ona mu kaže da ide u istom smjeru kao njegov bus, pa ga može uhvatiti i na kojoj od idućih stanica, a kavu mogu popiti ako naiđu na štogod otvoreno. Malo je vjerojatno da će u Londonu residualnog lockdowna naći štogod otvoreno ovako kasno u nedjelju, ali Jo ne uspijeva odoljeti zovu svoje misije: da preobrati ovu izgubljenu dušu i spasi majčicu Europu!

Štefan slabo govori engleski iako je ovdje proveo dosta godina. U punoj je snazi, ali nije mladac. Govori joj kako, nakon 5 godina u V&A muzeju, trenutno radi u restoranu, a od sljedećeg tjedna na građevini. Hvali se novcima koje tako zarađuje i kako voli Englesku i nema se namjeru vraćati u Moravsku. Jo počinje suptilno, relativno govoreći, jer Jo nije obdarena diplomacijom. Pita ga o domu i obitelji. Saznaje kako odavno nije bio doma. Ponekad ode na more jer apsolutno obožava npr. Dover i Folkestone. Pa kud baš njih nabroji, to je Joanni što i biku crvena krpa! Ne spominjite joj Dover ili Folkestone ako želite malo mira: na njihove se plaže svakodnevno iskrcavaju na stotine ilegalaca, osvajača koji pristižu gumenim čamcima iz Francuske. Jo pati gledajući kako od svud i svud na Europu dušman ide prijek i kako ne zna nikog da razumije njenu paniku, kamo li što učini da bi se spriječila invazija.

Dok traže nedostižnu kavu, ona ga malo po malo pokušava uvjeriti da pokupi novce koje je zaradio, ode doma, skući se, nađe neku poštenu Čehinju, koja će mu izroditi djecu. Barem petero! Nekako je sve to šljakalo, taj njihov hod i razgovor, valjda zato što Jo nije razmišljala da, kako god ona ima misiju, imaju je i drugi. Činilo se da Štefu malo toga dolazi do svijesti, a bio je i pripit. On taaako voli hodatiii, šetatiii. Zar ne bi još više volio šetati držeći sina za rukicu? Kako bi to bilo lijepooo! Nije uspjela saznati kada je zadnji put vidio majku, ali saznala je da mu je ona bila zabranila odlazak, no da je on jednog jutra samo pokupio ruksak i mahnuo: Odoh ja.

Čovjek kojemu se smiješi pedeseta. Taaako voli London, nema vremena za lekcije engleskog jezika, kada se cijepio, boljela ga je mjesec dana noga, u lockdownu nije bilo posla, zagledao se u neku Portugalku, ponudio da će joj sve plaćati, spavala je kod njega dok se nije snašla, pa završila u krevetu s njegovim prijateljem.

I nakon svega što se događa, u Štefu nikakve pomisli što će s njim biti za desetak godina… Nikakve brige. Jedini je plan malo otići do Folkestonea, koji mu je taaako drag.

U jednom je trenu opet pita gdje živi i, s puno razumijevanja, je li beskućnica. Jer, ako jest, on će joj pomoći. Jo se cijepa od smijeha: Zar ja sličim na beskućnicu? Pa onda shvati da o ovom tipu ne zna ništa. Ništa više nego on o njoj.

Nadomak Agnieszkina stana, Joanni više nije do mlaćenja prazne slame: upućuje Štefana na obližnju stanicu gdje može uhvatiti bus, a ona će dalje sama. Kako bi i pretpostavio bilo tko drugi osim Joanne, on se nudi otpratiti je do kućnog praga. Pa se pokušava pozvati na kavu. S obzirom da, eto, nigdje nisu uspjeli naći… Kratko Ne, jer Joanni je za danas dosta i previše okolišanja. Pozdravi se i iz pristojnosti mu kaže da joj sutra pošalje poruku kako je prošlo u banci glede progutane kartice. Odluči da će do Agnieszke, jer joj je sve nelagodnije u blizini ovog muškarca. Odlazi žurnim korakom, kad začuje njegovo dozivanje. Napokon se okrene kada shvati da će je on sve glasnije zvati što bude dalje odmicala. On joj priđe i, uz nešto zamuckivanja, ali ozbiljno i razborito predlaže ili pita bi li seks bio OK. Idi kući. Stala je i gledala da se uvjeri da odlazi prema stanici, pa opet žurno nastavila, bez okretanja.

Kada sam ih zatekao gdje čuče pod prozorom u mraku, njih dvije su zapravo pokušavale vidjeti je li Štefan vani, je li je slijedio do stana. Nije. Niti je sutradan poslao poruku o kartici.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s