Dolazak Nade

Kao svaka devetogodišnjakinja s Bliskog istoka koja drži do sebe, odlučila prošetati kradom velikim gradom sama, posve sama Mala Amal, pa nas je, nakon sitnice od kakvih 8000 km, pohodila i u Londonu: kaj, slavi rođendan, ne bu valjda u kakvoj vukojebini?! A, ako zna sirotinja bez igdje ičega dopješačiti od Sirije do Britanije, ništa manje i ne zaslužuje. Postidjela je nas bezveznjake koji ne znamo kako ćemo ove zime bez kovid putovnice do dućana na uglu.

Peripatetička lutka Mala Nada darežljivo pruža priliku ljudima da budu suosjećajni i zamisle kako je njoj.

Pa kako je njoj? I nama bi bilo teško da nas dočekuje radosno mnoštvo, da po putu primamo pisma obožavatelja, da se gura i slavno i neznatno da dodirne našu svetost, da nam otvaraju sva vrata, da moramo slaviti rođendan u londonskom muzeju V&A, da moramo jesti kolače… da nas blagoslovi Papa!

Malo me utješilo kada sam saznao da su protiv ovog projekta prosvjedovali Grci, gađali lutku kamenicama, te joj uskratili pristup grčkim samostanima. No, i tu su nevolju kreatori uspjeli navesti na svoj mlin, jer, činjenica da je Mala Amal mnoge uznemirila i odbila, samo potvrđuje kakve muke po putu iskuse izbjeglice.

Vidim, zaobišla je naše krajeve. Šteta. Osjećao bih se očišćenim jedino kada bi se njome pozabavili naši nenadjebivi dalmatinski pokladari.

S oduševljenjem je Mala Amal dočekana na Trafalgar Squareu. Onamo sam stigao kada su okupljeni pjevali Sretan ti rođendan! Dok se zlokobno nadvija nad njihovom razigranom djecom, ovoj napravi pjevaju s tolikim guštom i uvjerenjem da sam osjetio da je u meni nešto umrlo.

Amalino je ukazanje posjećenije od događanja kojem sam zadnje ovdje nazočio – uprizorenju Muke Kristove za predpandemijskog Velikog petka.
Opora Amal je odbojnija Gretina blizanka. Uznemiruje me što umjetnici nisu osjetili potrebu zamaskirati blatantnu sličnost figura Male Amal i Trojanskog konja… Šaka u oko je i muškarac koji njome iznutra upravlja – kao da ih je nadahnuo bosanski mem bradate dječice.

Sutradan stiže Joanna s kolačima, što je uvijek znakovito. Uzrujano obznanjuje da dolazi iz Westminsterske katedrale, gdje je upravo ugošćena Mala Amal. Ne otkrivam da sam Amal i ja vidio prije nego čujem Joanninu priču.
Koliko god je mene Trg ranio, nju je Katedrala gotovo dokrajčila. Nikada, kaže, nije ondje vidjela više svijeta, pa čak ni na Cvjetnicu.
Osjeća, kaže, izgubila je pretposljedni život: ne može vjerovati kakve joj ideje padaju na pamet dok sluša ushićenog kardinala Vincenta, gleda ga kako snishodljivo stišće Amalinu ruku, kako joj zahvaljuje što je posjetila nas koji nismo dostojni da uniđe pod krov naš, kako joj se ispovijeda tko smo mi i što radimo u ovoj građevini… kako joj pjevuši čestitajući rođendan.
Usrdno moli Joanna, ali, baš kada vam najviše treba plamenobacač, nigdje ga!

Pred Katedralom, matičnom crkvom ovdašnjih rimokatolika, Jo se vrzmala oko ozarenog Kardinala dok se opraštao s Amal. Vrebala je priliku da mu priđe i prosvjeduje, ali on je stalno bio okružen svijetom, šalio se i naslikavao. No uspjela je izmijeniti par riječi s Kardinalovim pomoćnikom:

Smijem li vas nešto pitati? Postoji li u Crkvi ikakav otpor ovomu?
Koliko je meni poznato, ne. Čudno je Joanni što je i ne pita Kakav otpor? Otpor čemu? Da nema otpora, ne bi joj valjda odgovorio tako spremno…
Kako je to moguće? Da nitko ne diže glas? Da ste nas, kojima je ovo odvratno, tako lako prodali – zbog ove idolatrije? Kome se mi možemo uteći? Gdje je NAMA dom?
Pa nije baš idolatrija, mi se nismo klanjali. Mi smo ovdje da bismo u fokus doveli probleme izbjeglica i migranata.
Pjevali ste Sretan ti rođendan lutki od trstike!
Ne slušate nas. Prepustili ste NAS u izbjeglištvo. Kuda možemo migrirati MI od ovakve Crkve?!

Kardinalov pomoćnik pokazuje prema Biskupu: s njim može o tome porazgovarati, on će to njoj sve lijepo objasniti. Nasmijani Biskup je među svjetinom još i popularniji, vrlo su traženi njegovi blagoslovi. Čekala je Joanna neko vrijeme, gledala cirkus pred Katedralom, odmicala se od bubnjeva, urlika i zvukova džungle… Mrštila se kada je ugledala kako se pred ulazom muva i nekadašnji glavešina Anglikanske crkve, umirovljeni nadbiskup Canterburyja, ljevičar koji je za dlaku preživio pokolj 9/11 u New Yorku, ali nam se svima zauvijek urezao u sjećanje kada je 2008, ničim izazvan i bez da su se islamisti usudili tražiti, izjavio da Britanija treba usvojiti elemente islamskog šerijatskog prava, da se toj neizbježnosti ne treba odupirati i da muslimana ne treba dovoditi u nepriliku da mora birati hoće li živjeti po svojoj kulturi ili biti lojalan ovoj državi.

Ne uspijeva Joanna uhvatiti zgodan tren prije no shvati da joj više i nije do rasprave. Slomljena je. A Biskupu bi ispala histerična.
Na odlasku ipak premišlja da možda pretjeruje… precrno vidi. Možda je od gladi?

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s